- jade sol luna
Enlightenment doesn't occur from sitting around visualizing images of light, but from integrating the darker aspects of the self into the conscious personality.
- carl gustav jung
| kako zemlju na nebu, tako i nebo na zemlji treba pronaći, slijediti volju neba i osloboditi se okova. |
DUH I DUŠA
Duša proizlazi izravno iz materije, a duh - iz boga! Duša je svaka nematerijalna posljedica tijela. Ona je promjenjiva i nestabilna, kvarljiva i „nesavršena“. Čine ju sva znanja, iskustva, emocije, intelekt i talenti... Sve ono što ju sačinjava može se rangirati i klasificirati; ona je smjesa mnogih elemenata, svih u službi materije. Duša stvara/prikuplja i analizira naše misli te pravi selekciju, odabire vrijedno, odbacuje bezvrijedno; ona je oluja emocija koja, ako je presnažna a uz preslab ili bolestan intelekt, duhu otežava ili GOTOVO onemogućuje postojanje. Duša je ono što MISLIMO da jesmo!
Duša je dokaz nepostojanja (religijskog) Boga – „dobrog“ Boga, suca i osvetnika, koji voli da ga se hvali i poštuje, da ga se boji - Boga taštine. Zdravlje/izbalansiranost duše izuzetno ovisi o zdravlju tijela: moždane deformacije direktno vode deformiranju ljudske duše; čovjek postaje beskrupulozan, promiskuitetan, zao, bezosjećajan,..., iako je prethodno bio gola suprotnost; no religijski Bog „sudi“ upravo duši! Pitanje koje se postavlja je: kojoj duši od ove dvije, zdravoj ili bolesnoj, staroj ili novoj, on sudi? Koja je uopće ona prava? Ako je čovjek „rođen“ s iskvarenom dušom i čini zlo, a onda uslijed fizičkih promjena u mozgu njegova duša postane dobra, kojoj duši će Bog suditi?
Religije se uporno pozivaju na duhovnost, no duhovnost koju tumače su izvitoperile do neprepoznatljivosti, i najčešće se radi o duševnosti. Oni vjernici koji se u potpunosti predaju „Bogu“ mogu vidjeti da im „Bog“ „ispunjava“ želje, no, nažalost, od hrpetine laži kojom ih zatrpavaju, ne mogu razumjeti zašto.
Duh je ono što ostane kad se eliminira duša. Duh je savršen, nekvarljiv i nepromjenjiv (može se „razvijati“ samo po jednom pravcu)! On je taj koji promatra, koji „čeka“ strpljivo u tišini. Duh je ono što JESMO! Pojedinac koji nikad nije spontano ušao u stanje u kojem sam Sebe i svoju dušu promatra neopterećen svim materijalnim utezima, nužno je da se posluži „duhovnim“ tehnikama (meditacije sigurno pomažu). Jedino otkačivanjem od emocija i misli (duše) možemo „upoznati“ pravog sebe; doživjeti se u najčišćem obliku - slici koja nam je u patološko-materijalistički orijentiranom svijetu u potpunosti skrivena. Duh je osviješteni bog; krajnji stadij kojem po „prirodi“ teži – postati svjestan samoga sebe.
Duša i tijelo igraju dvije važne uloge: - čovjekova su sredstva za preživljavanje u materijalnom svijetu; - aparati su pomoću kojih duh može osvijestiti svoju „ulogu“, osvijestiti tko je i gdje je, zašto je. Duša ne može osvijestiti duboku spoznaju, samo duh može. Uravnotežena duša stvara uvjete u kojima se duh osvješćuje. Bezuvjetna ljubav prema svemu postojanju je jedina čvrsta TRAJNA i ZDRAVA veza koja se može uspostaviti između duha i materijalnog bića (duše i tijela), veza koja stvara balans i vodi svim materijalnim i duhovnim uspjesima. Sve ostale filozofije zahtijevaju puno truda i neprirodnog odricanja, guše dušu, osuđene su na neuspjeh. Trajna osviještena „uravnoteženost“ istinskih Nas (duha), i nas - duše i tijela, shvaćanje neraskidive veze ovog svetog trojstva, istinski će nas osloboditi.
Prvi korak koji je nužno učiniti jest riješiti se ega, popeglati ga. Ego je oteknuti, napaćeni i isfrustrirani segment duše; karcinom; ima tendenciju širiti se, metastazirati. Dok je velik, svjesnu i trajnu vezu izmedju duha (Sebe) i duše nemoguće je uspostaviti. Duh ima veliku moć jer je dio boga, djeluje direktno na izvoru; no ljudi su nemoćni jer imaju dušu koja duhu (njima) izdaje zapovijed upravo suprotnu od one koja mu je u interesu. („podsvijest“ – dio duše koji radi protiv nas (ili za nas).) Sva nesigurnost, isfrustriranost, (ne)moralnost, (ne)suosjećajnost, ..., sve su to duševno-tjelesna posla. Kad duh „gleda“ svijet profiltriran kroz pokvarenu dušu, može dobiti samo izdeformiranu sliku, posljedica čega je daljnje kvarenje duše i zlo u materijalnom svijetu, te najgore – neosviješten duh.
Duša podliježe zakonima materijalnog svijeta, duh ne! Sve sile koje djeluju na dušu su neusporedivo slabije od one koju potencijalno posjeduje duh. Ključno je samo osvijesiti duh da ima beskrajnu moć nad dušom, te započeti intenzivan rad na njenom popravku. Niti genetika (ukoliko nije toliko jaka da onemogućuje prodor kroz dušu do duha; posljedica tipa psihopatije), niti okruženje (u smislu trovanja ili fizičkog ili psihičkog nasilja (...)), niti zemaljska zračenja, niti utjecaji planeta, ..., nista nije niti približno snažno poput duha. Duh se direktno upliće u kreaciju!
Astrologija gleda materijalna posla, sve što kaže tiče se tijela i DUŠE. Međutim ona je snažan alat za detekciju kvarova na materijalnom aparatu koji koče uspostavljanje neraskidive i svjesne veze, njega s duhom. Niti jednoj znanosti nije nanesena veća nepravda! U vremenu nevjerojatnih tehnoloških dostignuća, nezamislivo preciznih astronomskih naprava, astrologija je mogla biti dovedena gotovo do savršenstva. Mogla je pomoći da konačno postanemo SVJESNI onoga čega se materijalni vladari najvise plaše – da smo dio jednoga! Samo onaj duh potpuno nadvladan dušom, potpuno nesvjestan svoje moći, kroči u skladu sa zakonima materijalnog svemira, a jedino takvi smo im od koristi.
Određeni rituali, magijske i crnomagijske aktivnosti samo su grčenja duše (ega) da silom prodre preko duha u sve što postoji. Kako takvi pojedinci uopće nisu svjesni da su oni sami ti preko kojih se veza uspostavlja, tako nije opravdano kazati da se bave duhovnim. Oni se bore s vlastitom dušom. Osviješten duh u suradnji sa dušom iste stvari može postići bez pretjeranog napora, i bez pomagala.
Ključno pitanje koje se postavlja je: što je duhovnost? Duhovnost je sve što se tiče duha! No danas se nažalost termin duhovnost najmanje koristi u kontekstu duha a najviše duše. Svatko tko traži boga van sebe, boga s ljudskim obilježjima koji će mu se obratiti kao čovjek čovjeku, ne bavi se duhovnošću niti u najmanjoj mjeri. On se bavi nečim što je još nedefinirano, pokušava uspostaviti kontakt s entitetima koji su i sami dio materijalnog svemira. Mi smo dio boga, a samo duh može osvijestiti pravu istinu (o sebi) – bog u nama postaje svjestan samoga sebe. Dakle, traženje boga (sebe) je uistinu duhovnost.
Duhovni razvoj“ nije ništa drugo do li duševni razvoj! Čovjek koji ide pravim putem „duhovnog“ razvoja u stvari modificira dušu, rješava se ega i podsvjesnih okidača koji ga drže prikovanog za materiju, koji govore da je nemoguće ono što je ustvari moguće.
Izrazi poput „zdrav duh u zdravom tijelu“ (u kojem se u stvari misli na dušu jer duh ne može biti bolestan) ili „biti bogat duhom“ (koji bi se čak i mogao interpretirati kao smislen, no nažalost, koristi se za ukazivanje na nekog tko ima prikladnu dušu) proizašli su iz naopako postavljene duhovnosti.
Duša ne može egzistirati bez tijela, smrt tijela znači smrt duše - dijametralna suprotnost onome što tumače religije. Religije su vješto iskonstruirane da stvore gigantski rascjep između duha i duše, da u njega ugrade filter i onemoguće čovjeku integraciju. „Dokazi“, izvantjelesna iskustva poput astralnih putovanja ili iskustava bliskih smrti, podmeću se u obranu ideje o besmrtnosti duše. No dok su jedna isključivo spontana iskustva, a druga pak mogu biti i inducirana, ona su moguća zbog specifičnih sposobnosti tijela. Rijetki su takve sposobnosti upoznali, a vjerojatno nitko u tolikoj mjeri da bi mu bile od praktične koristi u svakodnevnom životu, u svakom trenutku. Iako se duša može distancirati od matičnog tijela (ili se pak radi o nedovoljono shvaćenim sposobnostima zbog kojih se čini da nam duševno tijelo napušta fizičko), duša je u svakom slučaju i dalje njegova posljedica. U trenutku izvantjelesnog iskustva iza duše i dalje stoji svijest – duh, koji je uistinu besmrtan i neovisan. Tijelo i duša su mu samo pomagala na putu do konačnog osvještenja.
Duh ne može sa sobom, sa ovoga svijeta povesti dušu, nije vezan za nju, i sam po sebi nije niti dobar niti zao - ne može mu se suditi! „Dobra“ ili „zla“ je samo duša, čije su karakteristike uvjetovane tijelom, i suditi joj se može samo u materijalnom svijetu. Dokaz tome je promjenjivost duše, počevši od rođenja kad beba („formiran“ duh) tek razvija dušu paralelno s tijelom, preko djetinjstva i pubertetskih dana kad duša prolazi kroz najveće transformacije (u slučaju zdravog pojedinca), pa do kasnijih težih moždanih bolesti i poremećaja kad se duša u potpunosti izmijeni.
Nešto što je u potpunosti ovisno o tijelu, što je rezultat kemijskih procesa (hormona, npr.), sa tijelom i umire - nestaje!